Što bi rek'o Milan Milutinović posle pokradenih izbora 2000, statistika je k'o žena u bikiniju, vidiš sve a ne vidiš ništa! E, pa, moja statistika pokazuje da je trebalo da prođe samo jedna godina i dva dana od otkaza i četrdesetak oglasa na koje sam se javio, da bih dobio prvi poziv na razgovor... A nije da nisam šarao, hteo sam da budem novinar, urednik, koordinator, portparol, prodavac u knjižari, operater u "kol centru" (a mogao sam da budem jedan od onih što vas zivkaju popodne i nude jeftine... jastuke, usisivače, al' sa'rani me konkurencija), cvećar (ovo nejavljanje još nisam prežalio), tajni kupac (šta god to bilo), anketar...
U međuvremenu sam shvatio da ću pronaći posao jedino ako sebi izmislim neko zanimanje, i razmišljao tako mesecima, sve mi glava pomodrila koliko sam razmišljao (i kosa posedela), i da ne bi gradonačelnika, sav moj trud bi pao u vodu...
Zahvaljujući njemu (gradonačelniku), budim se ujutru nasmejan, pogled mi se gubi u daljini, ali ne zato što sam utučen, nego zato što mi smeta desni soliter da vidim Avalu, pronašao sam sebi posao - biću VKV - visoko-kvalifikovani validator!
Naime, nešto se u poslednje vreme često vozikam gradskim prevozom, i primetih da po gužvi ljudi često uopšte ne "validiraju" karte... te ne radi aparat, te ne može dok se bus kreće, te oni hoće da iskoriste naše lične podatke, te krivi su vanzemaljci... i slične budalaštine. Još gora je situacija sa tetkom-milozvučnog-glasa-koja-živi-u-automatu, ona sve češće ćuti, neće bre da komunicira sa nama, pa kako onda da znam kada je moja stanica!? A taman sam se navikao da me (na)vode... Jasno je da karte moraju da se "validiraju" - odakle inače da se prikupi simboličnih 8,7 odsto novca koji pripada Turcima... ma, ne, Seldžucima, nego ovim modernim Turcima što nam za bagatelu prodadoše ovakvu tehnologiju. Jasno je i da tetka-milozvučnog-glasa-koja-živi-u-automatu, mora ponekad da se odmori! Video bih ja vas da brbljate stalno, 24 sata bez prestanka... ni "propolis" vam posle ne bi pomogao. Ali, srećom ja imam rešenje, poput interventne uskačem po potrebi. Kada se pokvari aparat, pardon "validator", uletim u hendikepirano vozilo, uzmem mikrofon i udri k'o na svadbi. Samo umesto da urlam: "Od kuma najmodernija mašina za veš... 1.200 obrtaja, 8 kila veša prima, A+ energetski razred", ja podviknem gde treba: "Alo, baba, ti sa naočarima, nemo' da se praviš blesava, poništavaj kartu", nekad i pomognem: "Ko je hteo u bolnicu, moraće da se vrati jednu stanicu unazad"...
Od ove ideje svi profitiraju, ja imam posao a i druge sitnice su na mojoj strani - jeftina sam radna snaga, lak za održavanje, koštam manje od aparata, i ne kvarim se... sem u nemilim slučajevima dobijanja batina. Ali ni to nije nepremostiva prepreka, čim zalečim prelome, promenim liniju i radosno se uhvatim mikrofona...
U međuvremenu sam shvatio da ću pronaći posao jedino ako sebi izmislim neko zanimanje, i razmišljao tako mesecima, sve mi glava pomodrila koliko sam razmišljao (i kosa posedela), i da ne bi gradonačelnika, sav moj trud bi pao u vodu...
Zahvaljujući njemu (gradonačelniku), budim se ujutru nasmejan, pogled mi se gubi u daljini, ali ne zato što sam utučen, nego zato što mi smeta desni soliter da vidim Avalu, pronašao sam sebi posao - biću VKV - visoko-kvalifikovani validator!
Naime, nešto se u poslednje vreme često vozikam gradskim prevozom, i primetih da po gužvi ljudi često uopšte ne "validiraju" karte... te ne radi aparat, te ne može dok se bus kreće, te oni hoće da iskoriste naše lične podatke, te krivi su vanzemaljci... i slične budalaštine. Još gora je situacija sa tetkom-milozvučnog-glasa-koja-živi-u-automatu, ona sve češće ćuti, neće bre da komunicira sa nama, pa kako onda da znam kada je moja stanica!? A taman sam se navikao da me (na)vode... Jasno je da karte moraju da se "validiraju" - odakle inače da se prikupi simboličnih 8,7 odsto novca koji pripada Turcima... ma, ne, Seldžucima, nego ovim modernim Turcima što nam za bagatelu prodadoše ovakvu tehnologiju. Jasno je i da tetka-milozvučnog-glasa-koja-živi-u-automatu, mora ponekad da se odmori! Video bih ja vas da brbljate stalno, 24 sata bez prestanka... ni "propolis" vam posle ne bi pomogao. Ali, srećom ja imam rešenje, poput interventne uskačem po potrebi. Kada se pokvari aparat, pardon "validator", uletim u hendikepirano vozilo, uzmem mikrofon i udri k'o na svadbi. Samo umesto da urlam: "Od kuma najmodernija mašina za veš... 1.200 obrtaja, 8 kila veša prima, A+ energetski razred", ja podviknem gde treba: "Alo, baba, ti sa naočarima, nemo' da se praviš blesava, poništavaj kartu", nekad i pomognem: "Ko je hteo u bolnicu, moraće da se vrati jednu stanicu unazad"...
Od ove ideje svi profitiraju, ja imam posao a i druge sitnice su na mojoj strani - jeftina sam radna snaga, lak za održavanje, koštam manje od aparata, i ne kvarim se... sem u nemilim slučajevima dobijanja batina. Ali ni to nije nepremostiva prepreka, čim zalečim prelome, promenim liniju i radosno se uhvatim mikrofona...
Нема коментара:
Постави коментар