Gužva, hladna "četrdesetsedmica", a ja pokušavam da zaboravim 40 minuta čekanja i mokre noge. Hm, niko ne vadi novine, znači ne mogu da čitam preko nečijeg ramena, nema čak ni studenata sa svojim čudnim knjigama (sve neki brojevi, a malo slika), nema mi druge, moraću da prisluškujem.
Razgovaraju dva klinca iz Resnika, tu negde oko 17, 18 godina, i ja postajem nemi svedok njihovih životnih problema.
"Eh, da je moj deda Raja živ, sve bi bilo drugačije. On bi mene uzeo za ruku i u prvi salon automobila i kupio bi mi kola za bar 3.000 evra. Došli bi, pitali može probna vožnja, može, sviđa mi se, kupujem! Da znaš da mi je žao što je Raja mlad umro, mislim i nije bio tako mlad, bio je star, 63 godine, ali ipak... Bez njega ko zna kada ću kupiti kola... E, sad, jedino, ne daj bože, da Rada umre... onda bih uzeo njeno životno osiguranje, bilo bi tu 10, 15 'iljada evra... i pravo u salon. Dobar dan, može probna vožnja, može, sviđa mi se, ne sviđa, probam drugi, sviđa mi se, kupujem... I to nova kola, ej!", priča k'o navijen plavokosi Resnikanac, a njegov drug jedva dolazi do reči.
"Čekaj, zar vi niste imali onog "fiću"?, pita on, a budući Fanđo ljutito odgovara: "Ma, jesmo... joj, "fića" je bio mator al' i dalje je išao k'o lud, nego ćale ga je sjebo', vuk'o cement i kola se raspala. Znaš li šta je deda Raja uradio kada je moj ćale položio vozački... imao je sedamnaest godina, ko ja sada. Otišli su u prvu prodavnicu automobila i kupio mu je "alfa romeo", nov, ma nema ni šest meseci da se pojavio". Plavokosi uzdiše pod teretom sećanja, a drug pokušava da ga ubedi da nije dovoljno samo kupiti kola, treba tu dosta para, za benzin, za registraciju, popravke...
Ali, ništa ne može pokolebati "klinca sa misijom"...
"Zamisli samo, do grada bi išli, k'o ljudi, kolima, a ne busom, bar jednom nedeljno bi otišli do Mladenovca, a leti lepo, kad nam dune, na bazen...", zastade na trenutak, pogled mu se izgubi u daljini, a ja sam k'o za inat morao da siđem iz busa. Ipak, nadljudskim naporima, na vratima čuh kako Plavokosi kaže: "Eh, da je deda Raja živ...".
Razgovaraju dva klinca iz Resnika, tu negde oko 17, 18 godina, i ja postajem nemi svedok njihovih životnih problema.
"Eh, da je moj deda Raja živ, sve bi bilo drugačije. On bi mene uzeo za ruku i u prvi salon automobila i kupio bi mi kola za bar 3.000 evra. Došli bi, pitali može probna vožnja, može, sviđa mi se, kupujem! Da znaš da mi je žao što je Raja mlad umro, mislim i nije bio tako mlad, bio je star, 63 godine, ali ipak... Bez njega ko zna kada ću kupiti kola... E, sad, jedino, ne daj bože, da Rada umre... onda bih uzeo njeno životno osiguranje, bilo bi tu 10, 15 'iljada evra... i pravo u salon. Dobar dan, može probna vožnja, može, sviđa mi se, ne sviđa, probam drugi, sviđa mi se, kupujem... I to nova kola, ej!", priča k'o navijen plavokosi Resnikanac, a njegov drug jedva dolazi do reči.
"Čekaj, zar vi niste imali onog "fiću"?, pita on, a budući Fanđo ljutito odgovara: "Ma, jesmo... joj, "fića" je bio mator al' i dalje je išao k'o lud, nego ćale ga je sjebo', vuk'o cement i kola se raspala. Znaš li šta je deda Raja uradio kada je moj ćale položio vozački... imao je sedamnaest godina, ko ja sada. Otišli su u prvu prodavnicu automobila i kupio mu je "alfa romeo", nov, ma nema ni šest meseci da se pojavio". Plavokosi uzdiše pod teretom sećanja, a drug pokušava da ga ubedi da nije dovoljno samo kupiti kola, treba tu dosta para, za benzin, za registraciju, popravke...
Ali, ništa ne može pokolebati "klinca sa misijom"...
"Zamisli samo, do grada bi išli, k'o ljudi, kolima, a ne busom, bar jednom nedeljno bi otišli do Mladenovca, a leti lepo, kad nam dune, na bazen...", zastade na trenutak, pogled mu se izgubi u daljini, a ja sam k'o za inat morao da siđem iz busa. Ipak, nadljudskim naporima, na vratima čuh kako Plavokosi kaže: "Eh, da je deda Raja živ...".
Нема коментара:
Постави коментар