Otvaranje mosta, milina jedna, a kuma ima pogled na tu svetkovinu iz dnevne sobe. Već sam sve isplanirao, žena i ja ćemo kupiti neko piće, oni će u međuvremenu da trosed okrenu naopačke da možemo da se naslonimo ko ljudi... A u daljini, dok vatromet para nebo, lepi Boris namešta svoj najbolji osmeh i otvara novi most, taj ponos Beograda.
Uh, nikada lakše nisam prošao sa dočekom. Stalno neka jurnjava, pa premišljanje, pa dosada, pa neizdrž... A sada se sve samo namestilo, i još grandiozno, ejjjjjj...
Priznajem, bio sam pesimista dok se suvi i topli decembar vukao ka neumitnom kraju i najavio još jednu godinu viška, ali sada... dišem punim plućima, zračim optimizmom (zaraznim) i bre... ma ne mogu da dočekam 31. i Ceremoniju. A posle... pa, sve će imati više smisla, i prva sarma, i novogodišnja skakaonica, i NFL koji mi najdraža supruga neće dati da gledam, i dobra tekila sa lošim limunom...
Hvala ti Borise lutko, hvala vam neimari, hvala svima koji su glasali za neverovatno originalni naziv kojim će se generacije dičiti - Most na Adi - hvala svakoj od 26 Televizija koje su prenosile Ceremoniju (jer kada udariše petarde pred ponoć morali smo da se povučemo u dubinu sobe, izgubismo vizuelni kontakt...), sigurno tu ima još ljudi kojima treba da zahvalim na ovolikoj sreći ali, verujte, srce mi je toliko puno, i luuupa, sve mi prsti drhte nad tastaturom...
Na kraju, odustajem od pisanja, jer šta su reči... prazna slova... slika je ta koja govori više od svake reči (makar ona bila i složenica)... svi se spontano uhvatismo za ruke, zapevasmo "Hare Krišna" (jer nismo mogli da se dogovorimo kojoj religiji da damo prednos'), a Most se svetli kao svetionik u noći... Stigla je i 2012, u roku, kao i najmegalomanskiji-multinacionalni-graditeljski dokaz naše budućnosti. Ma, ja bih još pisao o Ceremoniji, ali popizdeh od divljaka koji već satima viču: "Lepotane, skoči! Možda znaš da letiš!". Pojma nemam na koga misle, ali ne dozvoljavam da bilo ko naruši ovaj talas optimizma na kojem se voziiiiiiiiiim...
Uh, nikada lakše nisam prošao sa dočekom. Stalno neka jurnjava, pa premišljanje, pa dosada, pa neizdrž... A sada se sve samo namestilo, i još grandiozno, ejjjjjj...
Priznajem, bio sam pesimista dok se suvi i topli decembar vukao ka neumitnom kraju i najavio još jednu godinu viška, ali sada... dišem punim plućima, zračim optimizmom (zaraznim) i bre... ma ne mogu da dočekam 31. i Ceremoniju. A posle... pa, sve će imati više smisla, i prva sarma, i novogodišnja skakaonica, i NFL koji mi najdraža supruga neće dati da gledam, i dobra tekila sa lošim limunom...
Hvala ti Borise lutko, hvala vam neimari, hvala svima koji su glasali za neverovatno originalni naziv kojim će se generacije dičiti - Most na Adi - hvala svakoj od 26 Televizija koje su prenosile Ceremoniju (jer kada udariše petarde pred ponoć morali smo da se povučemo u dubinu sobe, izgubismo vizuelni kontakt...), sigurno tu ima još ljudi kojima treba da zahvalim na ovolikoj sreći ali, verujte, srce mi je toliko puno, i luuupa, sve mi prsti drhte nad tastaturom...
Na kraju, odustajem od pisanja, jer šta su reči... prazna slova... slika je ta koja govori više od svake reči (makar ona bila i složenica)... svi se spontano uhvatismo za ruke, zapevasmo "Hare Krišna" (jer nismo mogli da se dogovorimo kojoj religiji da damo prednos'), a Most se svetli kao svetionik u noći... Stigla je i 2012, u roku, kao i najmegalomanskiji-multinacionalni-graditeljski dokaz naše budućnosti. Ma, ja bih još pisao o Ceremoniji, ali popizdeh od divljaka koji već satima viču: "Lepotane, skoči! Možda znaš da letiš!". Pojma nemam na koga misle, ali ne dozvoljavam da bilo ko naruši ovaj talas optimizma na kojem se voziiiiiiiiiim...
Vozi Misko :)))))
ОдговориИзбриши